среда, 2. септембар 2015.

PEDESET PRVI DAN



Vazduh, voda, hrana, vibracija radosti



Idem prošle nedelje ulicom a ispred mene dve mlade žene hodaju u istom ritmu. U manje od jednog minuta, naše se putanje preklopiše.

“Ne znam, nisam pametna. Umorna sam da svaku kosku osećam.” Sagovornica podiže naočare za sunce na teme, sklonivši tako gustu kosu sa lica:”Ovi još ništa ne šalju, ako još malo ostanem, počeću da ujedam...”  I odoše one na svoju stranu, stranu ispunjenu napetim iščekivanjem i lošim raspoloženjem, ja na svoju u razmišljanju kako bih po ko zna koji put voleo da ih zaustavim i kažem im nešto što bi barem na tren moglo da im pomogne. Ipak, kao i obično, zaustavim se iz razumljivih razloga, zbog skoro statistički garantovne zaludnosti tog čina koji u najboljem slučaju može biti označen  pitanjem: “Jesi li videla molim te OVOG?” A tako im je bio potreban samo jedan jedini “duševni začin”...

Kako, sa kojim mislima radite svoj posao? U kakvom raspoloženju spremate kuću? Sa koliko volje šišate travnjak, zalivate cveće, popravljate bicikl, idete u nabavku, vozite decu u školu, šetate ljubimca i još mnogo toga drugog? Šta osećate dok razgovarate sa drugim ljudima? U kakvoj atmosferi živite, pravite planove, kakve su vam misli dok razmišljate o bilo kojim obavezama? „Lake“ ili  „teške“? „Svetle“ ili „tamne“?

Ima tome nekoliko meseci kako mi se iskristalisala misao, možda najvažnija misao odgovorna za život u kojem se uživa... Otkako znam za sebe, buđenje mi nije bilo baš omiljena radnja. Odlasci u vrtić, školu i sve posle toga, uh! Kasnije, u poslovima, obavezama, različitim situacijama, nastavio je da me prati taj tegobni osećaj kada me čeka neka obaveza. Tek pre nekoliko godina, shvatio sam koliko dodatne energije sebi oduzimam dozvoljavajući da atmosfere obaveza i okolnosti u kojima se zbog njih nađem, budu odgovorne za moje raspoloženje. Takođe, dodatni teret mi je bio taj što sve dok ne obavim ono što me čeka, nisam uspevao potpuno da se opustim makar se našao na „najrajskijem“ mestu na zemlji. Osvestivši to, počeo sam sebe postepeno da umirujem i uvodim u prijatnije stanje kada se zateknem na omiljenoj kafi, u svom kafiću, dok me čekaju mnoge i važne obaveze. U početku je išlo teško i sporo, veoma sporo. Krenem, ponekad samo od sebe, ponekad svesno u dobro raspoloženje a onda odjednom kao da me nešto preseče poput iznenadnog tamnog oblaka, setim se šta me sve čeka od obaveza i dalje vreme provedem rastrzan između prijatnog rituala i pritiska sopstvenih misli. Nisam još potpuno došao u to stanje, stanje mentalne nezavisnosti od obaveza, poslova, u vreme odmora i uživanja ali sam na dobrom putu jer je snaga tih misli koje „podsećaju“ na obaveze, ovih dana, željom, voljom i trudom, daleko, daleko manja.

Znate iz ranijih tekstova da je jedan od puteva rasterećenja težnja da misao „u meni je uvek sunčan dan“ na cilju truda u procesu razvoja upravljanja svojim mislima, raspoloženjima, doživimo kao istinitu. Rame uz rame, svoje mesto zauzela je vibracija radosti. Onog dana kada sam shvatio koliko je važno da se potrudim da i ekser u zid ukucavam u osećanju radosti, sve je počelo da se menja.

Sve što činimo, radimo i mislimo, možemo da učinimo efikasnijim, potpunijim, ostvarivijim ako to radimo u vibraciji radosti. Kako?

Čuli ste verovatno za serotonin, hormon zadovoljstva, koji je pored više funkcija odgovoran za naše raspoloženje, šire poznat kao hormon sreće.  Otkako znam za njega on u meni kada ga izgovorim ili čujem od nekog drugog, izaziva najprijatniji mogući osećaj radosti praćen „slapom“ prijatne naježenosti duž leđa. Zauvek sam ga povezao sa tim osećajem i zauvek on u meni izaziva najprijatniji mogući isti doživljaj. Postao je  jedna od mojih omiljenih „srećnih reči“.

Radost, vibracija radosti, učinite isto kao i ja sa serotoninom. Pronađite, situaciju, sliku iz života, osobu koja u vama budi iskrenu radost. Svaki put kada osećate potrebu da pokrenete radost u sebi, prizovite ono što vas na nju asocira, vezuje. Vremenom, i kada izgovorite radost ili čujete da neko drugi izgovara, u vama će se aktivirati slika vaše asocijacije i opet ono stvarno, samo vaše osećanje velike prijatnosti. Sve je stvar želje, upornosti, vežbe primene ovog jednostavnog a delotvornog postupka. Postoje naravno oni koji će odmahnuti rukom, ali to su oni koji teško prave korak ka izlasku iz lošeg raspoloženja, loše atmosfere. Mnogima je lakše ne činiti  ništa, ostati u „komforu“ lošeg stanja nego učiniti i najmanji korak ka boljem. Težina problema nije uvek najbolje opravdanje za dugi boravak u sivilu. Odlučite i uradite. Radost! Vibracija radosti! Bez nje nema života koji se razvija, raste, napreduje. Radost je neophodno osećanje za jedan srećan, ispunjen, zaokružen život, prva neophodnost koja se nastavlja na niz vazduh, voda, hrana.

Odlučite i počnite da živite u vibraciji radosti. Pozovite je u svoj život uvek kada osetite da nije tu, dišite, govorite, radite, stvarajte, krećite se u vibraciji radosti i onda pratite svoj život. Otkrićete da je to jedna nova velika razlika u odnosu na život pre vibracije radosti. Ljudi koji uvek, u svakom trenutku uživaju u životu bez obzira i uprkos okolnostima, znaju tu tajnu i po njoj se razlikuju od onih stalno nezadovoljih, umornih, mrgodnih i često neuspešnih. Odluka je na vama, recept je jednostavan, istina, zahteva trud ali je korist po život ogromna, nemeriva. Molim vas, upamtite i učinite to.




четвртак, 27. август 2015.

PEDESETI DAN


Moj kafić



Ima mnogo mesta na zemlji gde se uživanje u životu može sprovoditi grandiozno, sa velikim emocijama,  velikom prirodom, velikim stilom, velikim svetom i još većim impresijama... Istovremeno, to su mesta na kojima imamo priliku da doživimo zvezdane vrhunce sopstvene svesnosti koliko je lepo živeti. Udah, osmeh, endorfin koji se poput gomile mrava penje uz leđa preko vrata do korena kose podižući ga u slatkom finalu neizmerne zahvalnosti za svo dobro u životu. Ipak, ima jedno posebno mesto...

Da, to je omiljeni kafić. To je moj kafić. To je vaš kafić u kraju ili na posebnom mestu u gradu, možda negde sa pogledom na veliku vodu...

Moj ujak decenijama ima svoje društvo koje se okuplja u kafanama i kafićima koncentrisanim oko beogradskog Trga republike. Prvo kafana hotela Mažestik, pa Kulturni centar grada, pa kafić kod spomenika Knezu Mihailu, pa jedno vreme u Čika Ljubinoj ulici tik iza Narodnog muzeja pa onda nazad na trg. I tako se seli vesela družina sastavljena od profesora, glumaca, znamenitih sportskih trenera, lekara i mnogih drugih, spremnih da uz šoljicu kafe daju svoj doprinos ovoj jedinstvenoj hedonističkoj umetnosti.

Kao dobar đak svog ujaka, ja uredno činim isto seleći se po kafeima do tri, četiri ulice šireg radijusa od ujaka. I mogu vam reći da mi to jako dobro ide. Gotovo da bih se usudio da se smatram ekspertom u „kafićarskoj“ oblasti (Još su pre više od decenije deca po familiji na pitanje šta je teča, misleći na mene, odgovarali:Kafićar“!)

Na putovanjima, u pažljivoj zajedničkoj analizi, supruga i ja biramo uvek mesta na starim trgovima ili nekoj obali, tamo gde prolaze ljudi i gde je pogled jedinstven, dva najvažnija kriterijuma.


U Beogradu, to su stara poznata mesta koja svako oko sebe ima ali je kriterijum atmosfera u kojoj može lepo da se priča, pa onda pozicija, pa ambijent. Dakle, ljudi koji tu dolaze, to je prvi kriterijum. Veseli, pričljivi! Zimi je posebno važno kada se uđe u zatvorene prostore, da budem tamo gde je živa reč jača od internet konekcije i gde je ventilacija odlična.

Leto i sedenje u baštama. Ujutro, popodne, predveče, uveče, kasno u noć. Nema pogrešnog termina i nema načina da se opiše taj stepen radosti koju može da izazove slika društva koje nestrpljivo očekuje da stignete. Ili onaj osećaj kada vas čeka prijatelj u istom terminu, u istom kafiću, sa istom narudžbom a uvek novim pričama sve sa upadanjem u reč kako se ne bi zaboravila neka od nabujalih misli. Onih misli koje dolaze samo kada je inspiracija u sagovorniku velika.

Dobija se velika doza životne radosti, dele se trenuci lepi i oni manje prijatni, pronalaze rešenja, slave rođendani, dobijaju korisne informacije, sklapaju poslovi, da, i još nešto jako važno, kućni ljubimac ima „carski tretman“....

Imate li svoj kafić? Odlično! Nemate još? Stvorite ga! Vizura koja se dobija u odnosu na sopstveni život kada se izmesti iz kuće u kafanu, može biti veoma korisna, dragocena ili jednostavno osvežavajuća promena po svakodnevni životni ritam.

Odličan model uživanja u životu ili, odličan start da se započne uživanje u životu.
Samo napred! Tu nema rizika, sem da možda pomalo ne preterate zaboravivši neke od redovnih obaveza...



субота, 22. август 2015.

ČETRDESET DEVETI DAN



Cilj

Imati jasan cilj u životu, velik je to blagoslov za čoveka. Znati ga osvajati po fazama, korak po korak, još veći. Ali posle mnogih iskustava koja su vodila ka definisanju konačnog cilja, reći ću vam nešto: Znate koji je najveći blagoslov? Kada još uvek nemate jasan cilj, kada vam razmišljanje o tome postane teret, kada sumnjate u svaku opciju, onda je angažovati sebe na poslu koji je moguć u tom trenutku najveća sreća za čoveka.

Raditi, uspostavljati kontakte, aktivno tragati, osvajati nove zone u trenutnom poslu kao i u pararelno istraživačkom putu koji vodi ka ostvarenju svojih planova, jeste nešto što se može nazvati pokretanjem sile ostvarenja, zamajcem koji nas vodi na našem putu do konačne tačke punog samoostvarenja. Čak i samo raditi nešto, čak kada to liči na sve samo ne na put ka željenom cilju, i tada je to pravljenje prvog koraka, uz uslov da odlučite da postanete gospodar misli u tom a i svakom drugom trenutku.
Kako?

Konačna tačka je osećanje mira i radosti koji nas preplave kada se nađemo na pravom mestu, u pravom poslu, sa odličnim saradnicima, u pravom prijateljstvu, u onakvoj vezi kakva nam po našim željama, verovanjima i sanjanjima pripada. Po tom osećanju znamo da smo stigli na cilj „putovanja“.  Mnogi od nas mnogo razmišljaju o tim trenucima, trenucima iz budućnosti. Onda se vrate u sadašnjost i nevoljno uz uzdah tereta nastavljaju svoj život. I tu je najveća greška. Uz rad, uz činjenje, kretanje među ljudima, uspostavljanje novih kontakata, poznanstava, dragocena pokretačka snaga leži u tome da svoje raspoloženje dovedemo u stanje vere u dobar ishod, koliko je moguće u radosti, onoj koja se ponekad sakrila duboko u nama i navedemo sebe da cilj ostavimo da spokojno miruje u podsvesti a mi se vratimo jedinom ispravnom vremenu u našim životima, sadašnjosti.


Nečinjenje je masovna „bolest“, mirenje sa „činjenicom“ da od ostvarenja želje neće biti ništa, još češća. To su dva „garanta“ neostvarenosti. Gledajući živote prijatelja i sopstveni život, uspeli na kraju nisu samo oni koji su odustali. Ponekad se desi da kroz iskustvo, kroz rad, stignemo do nekih drugih ciljeva o kojima nismo razmišljali pa se ispostavi da su to mnogo ispravniji, tačniji i blagodetniji ciljevi nego oni o kojima smo nekada razmišljali. Promena cilja, prepoznavanje novog, boljeg za nas, to je lepota iskustva koje dolazi iz stalnog rada, stalnog činjenja. Odustajanje i mirenje sa neostvarenošću kao konačnošću, jesu jedini razlozi neostvarenosti. Setite se toga svaki put kada vas obuzme bilo kakva sumnja, umor i njegova „prijateljica“ malodušnost. Molim vas, upamtite to.

понедељак, 27. јул 2015.

ČETRDESET OSMI DAN


Biti Sunce

Ima onih koji uvek primete predivne fasade zgrada kraj kojih prolaze, makar i svakodnevno a ima onih koji nikada ne primećuju građevine impresivne lepote, taman da im je obilzak novih gradova cilj putovanja. I jedni i drugi žive svoje živote, i jedni i drugi vole život, i jedni i drugi vole ljude, druženja, putovanja, ali statistika kaže da su jedni mnogo srećniji od ovih drugih. Koji?

Osmeh drage osobe, nešto najdraže i najlepše. Rođendan u maju. Porodični ručak, miris toplih kolača iz kuhinje. Dremanje posle ručka uz gugutanje golubice kraj prozora. Dete koje se spokojno igra u parku okupano kasnim popodnevnim suncem. Topao bakin dlan.

Elegantna pojava osobe od stila negde u kraju. Jutarnja kafa na obali vode. Rano letnje jutro. Pogled na metropolu noću dok avion sleće. Kupanje u skrivenoj uvali.

Moje selo, moja varoš, moj grad, moja zemlja, cveće, drveće, ulice, kuće, nameštaj, slike, skulpture, rumene tek ispečene pekarske kifle, crvena sočna jabuka, mazne mačke, razigrani psi, nemirna jagnjad, muzika, glasan smeh, zagrljaj... Sve su to mnoga lica lepote!

Vidite li vi to? Vidite. A znate li da ste to videli? Ili ste u tom trenutku bili okupirani drugim mislima? Već više puta pominjana, neophodna i dragocena svesnost neodvojiva je od primećivanja i uživanja u lepoti, u lepotama koje život svakodnevno donosi bili mi spremni, raspoloženi za to ili ne.

Imamo dva puta. Jedan je da se “zatvorimo” sa svojim raspoloženjima, problemima u mislima a drugi je da navedemo sebe, pa ako baš hoćete, u početku i “prisilimo”, “nateramo” sebe da i pored svega što život čini složenim mi ipak primetimo to malo mače koje na ulici uporno ide za nama, tu krošnju trešnje koja je procvetala ma u kakvom raspoloženju mi prolazili kraj nje, taj trud bliske osobe da nas oraspoloži. Tako sebi menjanjem atmosfere u kojoj ste izabrali da živite menjate misli, rasterećeujete se od raznih pritisaka okolnosti u koje život može da vas stavi pa time mnogo brže izlazite iz loših raspoloženja, situacija, donoseći ona rešenja koja po pravilu donose smireni, zadovoljniji ljudi. Tačnija, bolja, najbolja rešenja za vas, ljude oko vas, vaš život.

Ako do sada niste, počnite da uživate u lepoti. Odlučite da počinjete da živite kao osoba koja uvek, u svakom trenutku primećuje sva lica lepote koja je okružuju. Živeti u vibraciji lepote znači živeti život u jednom od njegovih najplemenitih oblika. To znači više radosti, uspomena koje se zauvek pamte, boljih životnih rešenja, a iznad svega, to znači biti izvor radosti i plemenitosti drugim ljudima za koje ćete tako uvek biti spremni da im pružite lepu reč, kvalitetniju pomoć jer ste bolji sagovornik, sreću koja će zauvek postati deo vas, vaše duše i vaše pojave.

Budite jedno malo ali posebno sunce u životima ljudi oko vas. Sve će se time promeniti. Vi prema drugima i drugi prema vama. Nećete moći a da ne primetite srećna nestrpljenja sa kojima će vas ljudi uvek dočekivati. Malo je to truda oko svog života a korist je nemeriva i osetiće je svi koji će ikada kročiti u vaš život. Molim vas upamtite to. Nakon čitanja ovog teksta, dovoljno je samo da podignete pogled, malo pažljivije osmotrite vaše okruženje i sve to može da počne ovog trenutka a zauvek postane deo vas...







среда, 1. јул 2015.

ČETRDESET SEDMI DAN



Uživati u umetnosti


Kuće, porodice, ljudi okrenuti umetnosti, zidovi sa slikama-zidovi sa emocijama, porukama, sećanjima, bojama zabeleženim trenucima, našim i tuđim a uvek posebnim. Uvek svečano, radosno ili setno, a ukupno veličanstveno kao i sama umetnost.

Reprodukcija velikog umetničkog dela kao suvenir sa putovanja, velika je vrednost vlasnikova. U  njegov dom prenosi, odjednom i zajedno, sećanje na doživljaj kada se to delo posmatralo uživo, sećanje na putovanje, sećanje na emocije koje su sve to pratile. Jednako je zadovoljstvo, ponekad i veće nego kolekcionara najvrednijih umetničkih dela. A opet, emocija vlasnika vrednog dela koji se iskreno, i emocijama i znanjem divi majstorstvu umetnika, posebno je lepa i velika priča...

Skulpture, trodimenzionalni umetnički izrazi koji zauzimajući prostor postaju uzbudljivi deo naših enterijera i naših života. Životnost i dramatičnost koju ostvaruje skulptura stavlja je u posebnu kategoriju snažnog doživljaja umetnosti. Kuće sa skulpturama, one umeju da ostavljaju utisak posebnih kuća umetnosti. Kao da su dozvolile da umetnost njihovim prostorima ovlada za nekoliko stepenika više od drugih mesta gde skulpture “žive”. Kuće su postale prostor za izlaganje skulptura a skulpture su im to uzvratile posebnim, jedinstvenim oplemenjivanjem, onim koje se pamti i koje pokreće ljude da o njima rado pričaju kao o kućama sa  “karakterom”.

Fotografije... Porodične fotografije, bilo stare, bilo da su sa prošlogodišnjeg putovanja ili uhvaćenog trenutka nekog dana, imaju posebnu magiju. Velika je sreća kada imamo pretke koji su voleli da se fotografišu pa nam tako u sećanje ostavili svoje živote, navike, običaje, modne i sve druge stilove da u toplim zimskim večerima imamo divne teme za porodična okupljanja, ili da ponekad u samoći, tiho kroz fotografije komuniciramo sa onima koji više nisu sa nama a na fotografiji blistaju iz nekog ”uhvaćenog” srećnog trenutka...

Pogledajte zidove vašeg doma. Ako već nisu popunjeni, uređeni, pa čak i ako jesu, uvek ima mesta za još poneku, možda baš fotografiju. Moguće da već stoje u ramovima na policama, komodi, stočiću, klaviru, kaminu, prozoru. Pogledajte ih. Nemojte se navikavati na vaše slike, na vaše reprodukcije, fotografije, uramljene crteže vaše dece ili neke vaše radove, i to na način kako se vremenom naviknete na nameštaj, ponekad sa prašinom ponekad bez... A ako se malo zamislite, čak ni nameštaj to ne zaslužuje, i njemu je lepo ponekad pružiti dodatnu pažnju, negu i pomalo kreativnosti da bi postao deo sledećeg rituala i “uzvratio” nam na svoj jedinstven način, onako kako jedino i može.

Kada se opuštate nakon dugog, zamornog ili stresnog dana, pogledajte u vaše slike, vaše skulpture, fotografije, nameštaj koji je ponekad vredan komad primenjene umetnosti, ponekad izraz vaše kreativnosti. Pređite pogledom polako po tim predmetima, tim plemenitim delovima vašeg doma i vašeg života. To je tako jednostavan a tako blagotvoran ritual. Kada ste unosili svaki predmet posebno, imali ste i posebnu emociju za svaki taj komad. To znači da ste u svoju kuću sa njima svaki put uneli mnogo dobrih emocija. Te dobre emocije su tu, nisu nigde otišle, samo miruju na policama vaših sećanja.

                   Tim malim ritualom, premeštajući fokus vašeg dana sa problema, stresa i umora na različite a trajne izvore lepote u vašem domu, vraćate u sebe spokoj i to onu vrstu koja se može postići u jedino u sopstvenom domu. Nikada ne dozvolite da vam dom postane samo spavaonica i prostor za obavljanje par najnužnijih dnevnih rituala. Nije važno sa koliko novca raspolažete, nemojte da vam to bude izgovor. Mnogo je načina da se lepota nekog od brojnih vidova umetnosti donese u svoj dom. Snaga lepote koju pruža umetnost i kreativnost čak i onda kada su samo “scenografija” našeg dana je ogromna. Ona se ne objašnjava rečima, ona se doživljava i to svaki put kada joj to dozvolimo odvajanjem malo vremena za lepo oko nas. Mali ritual a velika radost duše. Kada rekoh radost duše, setih se scene kada je moj Deka Laza(r) bio u bolnici a došao mu najbolji prijatelj, komšija Ivica u posetu. Gledajući ga u dobrom stanju u bolničkom krevetu reče mu tada:”E, sad sam učinio duši drago što sam te video.”

Činite i vi vašoj duši drago time što ćete ponekad umeti da zastanete i pogledate predmete koji su svaki za sebe uneli svoje brojne i raznorodne lepote u vaš dom a oni će vam na svoj tihi način uzvratiti asocijacijama na trenutke radosti kada ste ih pronašli. Ili su oni pronašli vas.


Uživanje u životu bez uživanja u lepoti umetnosti možda jeste moguće ali je život tada kao jelo bez dobrog, plemenitog začina. Posebno to uživanje dobija novu dimeziju kada se dozvoli da ta lepota najfinije a bezgranične ljudske kreativnosti uđe u vaš dom. Shvatili ste, naravno, da je ponekad zaista malo potrebno da bi se to postiglo a da je nagrada posebna, neprepričljiva, doživljena. Molim vas upamtite to.

ČETRDESET ŠESTI DAN


Kradljivci života, kradljivci snova

Usled razmišljanja o sopstvenim iskustvima sa „kradljivcima života” sinulo mi je da mi je pre nekoliko leta prijateljica pričala o svojoj komšinici koja redovno kupuje identičnu odeću kao što je njena, kako je kupila do detalja isti mali sportski auto i kao finale ovog neobičnog manira, počela redovno da letuje na istim destinacijama. I tako iz godine u godinu. Moja prijateljica je samo slegala ramenima na takvo ponašanje. Priznala mi je da je pribegla onom pristupu koji datira možda još iz vremena vrtića kada „važemo” dobra i loša ponašanja, dobre i loše osobine bliskih osoba. Kada nam je više stalo do njih, kao da dodatno namerno pritiskamo jezičak kako bi prevagnuo tas sa dobrim osobinama.

Niko se ne odriče vesele komšinice koja uz smeh, „pozorišnu” vrisku i mnoštvo nekorisnih ali zabavnih informacija svakodnevno ulazi na kafu ili sama preko balkona „otpeva” da je kafa gotova. Mali, slatki začin naših svakodnevnica. Sve je bilo tako idilično prilično dugo, red „kopiranja”, red smeha sve do trenutka kada jedan besmislen nesporazum nije izazvao dragu komšinicu da izgovori reči koje se teško vraćaju tamo odakle su krenule. U afektu (reč koja nikada nije opravdala nepažljivog govornika) ona je izgovorila reči-terete nataložene zavisti koja je, ispostavilo se, bila glavni pokretač besmislenog, vremenom sumanutog kopiranja brojnih delova života svoje „najbolje prijateljice.”

A moja iskustva? Nešto su drugačija. Kako je naišao mirniji period života tako sam ja postao svesniji gde su sve „isklijale” posledice mog „neopterećenog”, čitajte „pospanog” ponašanja. Slikovitiji primer je dizajniranje enterijera, koji su počeli da osvanjuju na promotivnim stranicama majstora i onih koji su ih izvodili i onih koji nisu, a samo je dvoje od svih od mene tražilo dozvolu za objavljivanje fotografija. Ali sa autorstvom je daleko jednostavnije i jasnije nego kada je u pitanju kopiranje života, planova, želja ili snova. Tog dela sam postao svestan kada sam čuo ljude iz svoje okoline kako naglas izgovaraju planove koje smo supruga i ja sa njima podelili kao svoje najveće želje, tajne onoliko koliko ih delimo sa dragim ljudima. Razne su to oblasti, od mesta življenja, putovanja do novih poslova... Nekom se mogu učiniti malim, ali nama su to velike, naše stvari, želje, snovi, delovi najvećih, stvarnih planova našeg života. U prvi mah bilo je čudno, pa nekako smešno a onda, iskreno, počelo je pomalo da me plaši. Ni dan danas nisam siguran kako je trebalo i kako bi trebalo da reagujem. Samo sam jednom to glasno primetio ali sam onda dobio odgovor koji stvara osećaj nemoći i određenu vrstu blokade kada reč više nema vrednost, važnost ni snagu.

Nije uvek i samo zavist pokretač takvog ponašanja. Ponekad je to bezidejnost ili odsustvo svakog ozbiljnijeg životnog plana ili jednostavno linija manjeg otpora. To se da razumeti ali je teško razumeti grabežljivost ove, jednako kao i svake druge vrste. Ima beskonačno mnogo dobrih ideja, rešenja, planova i puteva koje neko može izabrati. Dostojanstveno je priznati autoru originalnost i kvalitet i otvoreno priznati kako verujete da je to i za vas odlično rešenje. Ponekad zaista jednostavno može da se desi da maštate ili planirate o istim stvarima kao neko vaš i tada bi bilo lepo da to u radosti podelite, tu lepu podudarnost što želite iste stvari jer ako sa nekim provodite život, prirodno je da vas povedu iste vrednosti. Ako vam se nekada desi da prepoznate neki tuđ plan kao dobar za vas, recite to autoru ili ako to nije moguće, nikada ne zaboravljajte da pomenete izvor vaše inspiracije. Ovo je jedna tanana oblast naših odnosa, a tim malim čestitim činom stvaramo čistije, a time i plemenitije odnose sa ljudima oko nas.


Nije „važno” nema mesta u rečniku čoveka koji vodi računa o kvalitetu odnosa sa drugim ljudima. Sve je važno, molim vas upamtite to. Samo tako budni, svesni i zahvalni možemo mirne duše i čiste savesti dalje kroz život. Krađa života, snova, ideja, kreativnih rešenja, prestaje to da bude kada smo svesni i zahvalni izvoru gotovih rešenja koja nam mogu obezbediti kvalitetniji, puniji, raskošniji život. Zaborav za čin otvorene, jasne i glasne zahvalnosti nije čak ni najbleđa senka opravdanja kada se to ne učini. Molim vas, upamtite to.

недеља, 11. јануар 2015.

ČETRDESET PETI DAN
umesto novogodišnje čestitke za 2015. godinu :)

Kako uživati u životu?

Nedavno sam na FB razgovarao sa jednim kreativnim čovekom koji opterećen lošim iskustvima, zamućenim vizijama, traži svoj životni put. Upitao me je u jednom trenutku, naglo presekavši razgovor: “A kako uživati u životu?“

To me je stavilo u situaciju da brzo reagujem izdvojivši ono u šta duboko verujem i u šta sam se mnogo puta uverio kroz svoj i kroz živote drugih ljudi, da predstavlja kvalitetnu suštinu jednog dobro vođenog života. Posebno je bilo potrebno da se brzo reaguje jer je sagovornik tipičan primer nezadovoljnog čoveka koji u tami kroz koju prolazi veruje da sve što mu se kaže već zna i očekuje da čuje nešto što nikada nije čuo. Velika istina u duhovnom razvoju čoveka jeste da su najveće vrednosti koje život čine posebnim, uzvišenim i vrednim, one koje su već deo ili koje bi valjalo da budu snažnije ugrađen deo života, vrednosti koje čekaju da ponovo budu prepoznate. To su svakom čoveku bliske istine za čije je objašnjenje i definisanje potrebno malo jednostavnih, svakodnevnih toplih reči. Kada ste to u stanju da razumete, kada to zaista prihvatite, znak je da je vaše buđenje, vaš put u stabilan i kvalitetan život započeo.


Ispunjavanje ljubavlju

Iako su  mi roditelji dugo vremena govorili kako je važno da sve što radim ispunim ljubavlju, da sve o čemu razmišljam razmišljam kroz osećaj ljubavi, ja sam tek poslednjih, možda eto pet godina, shvatio šta je snaga i suština prisustva ljubavi u životu i zašto se kaže „Ljubav osvešćuje razum“. Jedino nisu morali da mi objašnjavaju kako je važno da uvek sa ljudima razgovaram u vibraciji ljubavi, mogao bih da kažem da sam se tako rodio ali je istinitije da mi je to usađeno u prvim godinama života.

Prvi put, onako punim mislima, srcem i dušom, osvestio sam to tokom magistarskih studija. Na osnovnim studijama, iako sam ulagao velikog truda u spremanje ispita, dešavale su se meni tada neverovatne situacije. Ili je bilo da zaboravim u trenutku sve naučeno pa da se setim kada kročim nogom sa fakulteta, ili je bilo da profesor ne beleži kvalitet naših odgovora a ceo dan ispituje pa moj veoma dobar odgovor pomeša sa odgovorom ekstremnog neznalice i još me na kraju celog dana, onako izmorenog čekajući večernje sate da mi upiše ocenu, protrese komentrom kako je očekivao više i kako je odgovor bio za šest i nikako više. Bila je i jedna situacija da je profesor došao na ispit pod dejstvom nekog od zabranjenih opijata. Nakon mog briljantnog odgovora postavio je to isto pitanje jer se nije sećao da me je to pitao pre dvadeset minuta. U šoku zaboravih pola odgovora pa pružih daleko skromnije znanje nego u prvom izlaganju.  I tako dalje, i tako neprijatnije.
Tada nisam znao koliko ono što mislim ili osećam, ono što sam poneo sa sobom na fakultet, sumnje i strahove, može da utiče na sagovornika, u ovom slučaju na profesora. Za navedene loše postupke profesora nema nekog posebnog opravdanja ali ono što sam vremenom shvatio je da je nemoćno dejstvo bilo koje negativne, nečasne “moći“ nad osobom koja u sebi nosi mir kao posledicu velike ljubavi koju čovek može da pusti u sebe. Tada to nisam znao ali danas to znam jako dobro.

Na magistarske studije došao sam sa odlukom da kroz njih prođem daleko bolje i prijatnije nego na redovnim studijama što je ujedno bio i jedini uslov pod kojim sam želeo da nastavim školovanje. I to se zaista i dogodilo. Istina je da je to bila oblast u kojoj sam imao profesionalno iskustvo ali svako ko je studirao, zna dobro šta znači imati nekoliko knjiga po ispitu, bez obzira na prethodno znanje. Na svim ispitima uključujući i odbranu magistarske teze uspeo sam da pokažem usuđujem se reći maksimalno i najkreativnije teoretsko i praktično znanje. Moji su profesori to veoma cenili i nagradili najvećom ocenom, od prvog do poslednjeg dana. Studije su tekle u novoj atmosferi visoko profesionalne akademske institucije sa studentima posvećenim profesorima, ekspertima svako u svojoj oblasti. A šta je bio moj doprinos svemu tome sem pokazanog znanja? Ja sam studirao i na ispite izlazio u osećanju, vibraciji i atmosferi ljubavi. Mislim da sam već o tome govorio ali nije na odmet da ponovim. U svakom kretanju na fakultet  u radosti sam video svoje sagovornike, profesore i sebe, u toploj prijatnoj svetlosti u prostoru forme velikog simetričnog jajeta, ispunjene ljubavlju, osećao sebe ispunjenog ljubavlju kao i naš razgovor i svetlosni prostor u kojem se nalazimo. Svaki put ali baš svaki, rezultat toga je bio uspeh ostvaren na najprijatniji mogući način u najprijatnijim mogućim uslovima. Tako je počelo, tako je trajalo i tako se završilo, u velikoj radosti i uspehu.

Ovakav pristup životu raširio sam na sve što mislim i činim i pokazalo se jednako delotvornim. Ponekad kada nisam u najboljem raspoloženju, desi se da mi u trenutku dođe misao koja me „razbudi“: „Zaboravio si na ljubav!“ Nekada zaborav potraje duže a nekad jednostavno ne postoji. To mi je dragoceni podsetnik da je potrebno uložiti još truda u negovanje prisustva suštinske ljubavi kako bi život dobio punoću i kvalitetno samoostvarenje. Bez prisustva ljubavi toga jednostavno nema.

Svaki nesporazum, svaki problem, svaka nejasnoća u komunikaciji, teška reč izrečena ili primljena, sumnja ili nekad veliko, važno, nekad teško pitanje, kada se dopusti da ljubav uđe u život, u misli, prostruji telom, rešava se na onaj najbolji, jedini ispravan - plemenit način. Ljubav topi bes, mržnju, zameranje, sve ono što šteti i duši i telu. Vrlo je verovatno  kako to već znate ali je pitanje koliko to zaista primenjujete u svom životu, koliko dozvoljavate da neke druge misli u složenim životnim situacijama zauzmu prostor u vama. Setite se svaki put toga kada vas prema nekome ili nečemu uhvati neko loše osećanje. Zaustavite se, udahnite, setite se koliku moć nad našim životima ima ljubav i tek onda počnite da delujete. Ako već niste, uverićete se šta znači živeti jedan bolji život u kojem se odluke donose iz mira koji počiva na temeljima najčistije ljubavi prema svakom živom biću i prema svemu što čini naše živote.


Verovanje u Dobro

Drugi dragocen momenat bio je kada sam konačno razumeo knjige koje govore o važnosti pozitivnog razmišljanja. Srećom, to se dogodilo davno. Na vreme sam shvatio da ljudi koji neprestano odbijaju, kritikuju ili prave loše iluzije na sve što govori o važnosti pozitivnog mišljenja žive živote pune tereta. Danas kada razgovaram sa ljudima čiji je život zastao pred preprekom jedno od prvih pitanja ili konstatacija je: „U šta ti veruješ? U šta si izabrao da veruješ? U dobro ili u loše?“ Statistika pokazuje da većem broju ljudi život oblikuju loša iskustva i da na tim temeljima grade svoje vrednosti, ono u šta veruju oblikujući tako ceo svoj život kao idelano tlo na kojem kontinuirano bujaju neuspesi i razočaranja.

Iako verujem da se svakom čoveku može pomoći ima nešto što se zove komfor dugog boravka u atmosferi lošeg negativno usvojenog obrasca, lošim životnim situacijama i uslovima koji su nastali kao  direktna posledica toga. Ljudi taj „komfor“ teško napuštaju. Ponekad su u stanju da se bore kao zveri ako pokušate na bio koji način da ih izmestite iz takvog života. Njihovim životom vlada učvršćena vera u loše. Često brojnim, gledano tehnički, „logičnim“ pametno spakovanim argumentima odbijaju svaki razgovor koji ima makar i najmanju asocijaciju na pozitivno, uspešno, srećno ili lepo. Ponekad vam ne ostave prostor da im pomognete. Nije jednostavno to doživeti, kada gledate čoveka u patnji a znate da postoji način da iz toga izađe, način koji vam je zabranjen da ga do kraja izgovorite i primenite.  

Sa godinama traženja u želji da se dođe do što čistije, jasnije misli koja će me lako, najbrže i najefikasnije  uvesti u mir, u svojoj snazi i jednostavnosti iskristalisala se ova: “U dobro verujem i dobro jeste.“ U svakom trenutku u životu kada osetim i najmanji nemir, bilo kakvu lošu vibraciju, tugu, nespokoj, brigu, strah, počinjem u sebi a ponekad i glasno da izgovaram te jednostavne a snažne reči: „U dobro verujem i dobro jeste, u dobro verujem i dobro jeste, u dobro verujem i dobro jeste...“ U šetnji, u vožnji, pred san, pri buđenju, svaki put i u svakom trenutku kada osetim da mi je potrebno da nađem svoj mir, pobedim strahove i sumnje u sebi.

Ove reči imaju ogromnu moć nad mojim životom, same po sebi ali i mojom voljom da im dam tu snagu jer ja sam izabrao da verujem u dobro. Taj izbor meni svakodnevno vraća ne time da moj život uvek liči na Diznijev film već time da i kada se nađem u težim životnim situacijama sebe brže i kvalitetnije dovedem u stanje iz kojeg se pronalaze dobra rešenja. Čak i ako u početku usled negativnih vibracija u telu i duši ne osećate dejstvo tih reči, budite uporni, ponavljajte ih, neka izgovaranje traje do potpunog umirenja. Nakon nekog vremena dolazi do nečega kad ja sebi obično kažem: „Evo škljocnulo je.“ To je trenutak kada u vama dobro počinje da zamenjuje loše, kada osetite kako vam telo lagano, postepeno preplavljuje jedan nezaustavljivi mir...


Zahvalnost

Da li ste svesni dobrih stvari u vašem životu? Da li ste sad odmah u stanju da nabrojite dobre stvari koje čine vaš život posebnim, vrednim življenja, bez obzira na one delove koji trenutno nisu u najboljem izdanju? Koliko u stvari često zaboravljate na dobre stvari u vašem životu? Koliko se često setite, koliko često osvešćujete dobro koje je sastavni deo vašeg života? Toliko koliko često mislite o dobrim delovima vaših života toliko dobro i srećno živite bez obzira na, i uprkos datim okolnostima. A ima nebrojeno mnogo razloga za za zahvalnost: Zahvalnost što ste se probudili živi i zdravi i što ulazite u još jedan dan vašeg života, u još jedan mesec, godinu. Zahvalnost što imate divnu porodicu, partnera, prijatelja, kućnog ljubimca, posao, dom, zahvalnost što uživate u ukusnom obroku, kafi, popodnevnom odmoru. Zahvalnost što imate sa kim da podelite najveće životne brige i tajne.

Na vama je da izaberete prema kom ćete upraviti sopstvenu zahvalnost, prema Bogu, prema Univerzumu, prema Životu. Najbolje po vas i vaš život bilo bi da zahvalnost postane sastavni deo vašeg života a uz pomoć malog jednostavnog jutarnjeg i večernjeg rituala u toku kojeg ćete svakoga dana u nekoliko sekundi pustiti da to osećanje ovlada vama. Ujutro kada počinjete dan i uveče kada krećete na počinak, neka vašim mislima prođe osećaj zahvalnosti za sve dobro što čini vaš život. To je pored ljubavi i verovanja u dobro, treći sastavni deo najsnažnijeg mogućeg temelja jednog dobrog, punog, srećnog, uspešnog i zaokruženog života. Kakvo je osećanje osećanje zahvalnosti saznajte sami. Takođe saznajte šta to čini vašem raspoloženju, svakom vašem danu, vašem životu. U osećanju iskrene ljubavi  verovanjem u dobro uz osećaj velike zahvalnosti  dobijate veliku priliku da živite život onako kako ga žive istinski srećni, svojim životom zadovoljni ljudi. Okolnosti su prvo nastale u mislima nekih drugih ljudi kao i u našima. Kada to znate onda znate da se na okolnosti može delovati na isti način, mislima, stabilnim, zdravim, srećnim mislima punim ljubavi. Samo tako možete očekivati promene koje život vode na jedan viši nivo, u jedan novi kvalitet. Nije uvek lako ali iskrena želja i predana upornost stvaraju tu dragocenu priliku za prelazak u zonu boljeg života. Samo uporne i istinski zahvalne ljude za sve dobro u životu ali i za loša iskustva koja ojačavaju čoveka čeka nagrada, osećanje mira i iskrene životne radosti kojima mnogi teže a manji deo uspe da ih ostvari. Na vama je da izaberete kako ćete živeti, kojima ćete se prikloniti.

Ako ste ovog trenutka u nemiru koji vas sprečava da jasno mislite pa iako niste, uzmite jednu sveščicu i u nju zapisujte uvek kada se setite nečeg dobrog u vašem životu. Povremeno pročitajte šta ste ubeležili i nastavite da zapisujete.

Što sveska bude punija, bićete zadovoljniji, što budete zadovoljniji bićete mirniji, što budete mirniji bolje ćete rasuđivati, što bolje budete rasuđivali donešene odluke biće preciznije i korisnije po vaš život. Na kraju ovog lanca nalazi se sreća, sreća u punoj svesnosti zbog svega zbog čega vaš život svakoga dana postaje sve vredniji življenja. Sve ostalo što život bude donosio, ma kako ponekad bilo teško ili složeno, uspevaćete da rešavate daleko lakše.

A sad, idemo dalje.

Živeli!